EN
BRZI LINKOVI
Prva certificirana cijele skale testna staza za Hyperloop u Europi sada je spremna za operativno testiranje, što označava važan korak naprijed za održivi i ultra-brzi prijevoz. Testna staza dugačka 24 metra, razvijena od strane istraživačkog tima za Hyperloop na Tehničkom sveučilištu München (TUM), uspješno je obavila prvi probni pokret pod vakuumskim uvjetima s kapsulom za putnike 10. srpnja 2023. godine.
Specijalizirano istraživanje koje je nedavno objavila Europska komisija pokazuje da je tehnologija Hyperloopa u Europi napredovala iz isključivo konceptualne faze u zrelu fazu razvoja, te sada zadovoljava uvjete za testiranje na demonstracijskoj razini. Kao poremećajna tehnologija integrirana u dugački plan prijevoza EU-a, Hyperloop se nameće kao nova opcija za povezivanje većih europskih gradova, zahvaljujući svojim ključnim prednostima poput brzine veće od 500 km/h i niskim emisijama ugljičnog dioksida. Međutim, izazovi poput visokih troškova, tehničkih ograničenja i koordinacije propisima znače da će za široku primjenu još trebati dugo čekati.
4. studenoga 2025., Europski centar za Hyperloop okupio je globalnu zajednicu visokobrzog prijevoza u Barceloni. Početničke tvrtke, korporacije, dobavljači i investitori okupili su se na Kongresu Hyperloopa kako bi zajedno istražili budućnost ove tehnologije.
Osnovni privlačnost Hyperloopa leži u njegovom potencijalu da revolucionira postojeće prometne sustave. Prema istraživanju, ovaj način prijevoza, koji postiže velike brzine kroz vakuum cijevi i tehnologiju magnetske levitacije, mogao bi poslužiti kao čista alternativa zrakoplovnim putovanjima na udaljenostima između 500 i 1.750 kilometara — posebno ako se napaja dekarboniziranim izvorima energije, pružajući značajne prednosti u smanjenju emisije ugljičnog dioksida. Dodatno, njegovo minimalno utjecanje vremenskih prilika, smanjena površina korištenja zemljišta (putem nadzemnih tračnica) te niska razina buke usklađeni su s ciljevima EU-a u pogledu dekarbonizacije, regionalne sinergije i industrijskog obnove. Hyperloop ima potencijal oživjeti gospodarsku aktivnost unutar transnacionalnih urbanih skupina, koristeći tako svakodnevnom prijevozu stanovništva kao i logističkim operacijama.
Međutim, i dalje postoji prostor za poboljšanje tehnološke zrelosti. Iako su ključne tehnologije poput pogonskih sustava, uglavnom preuzete iz svemirskog sektora, relativno dobro kontrolirane, ostaju izazovi u održavanju dugačkih vakuumskih cijevi i osiguravanju sigurnosti tijekom kvarova opreme. Još važnije, Hyperloop-ova ovisnost o sirovinama poput litija i rijetkih zemnih elemenata mogla bi učiniti Europu ranjivom u lancu opskrbe, što predstavlja strategijski rizik kojeg EU mora uzeti u obzir. Posebno sektori teškog tereta i projektnih pošiljaka rizikuju da budu isključeni iz ove sljedeće velike revolucije u europskoj logistici.
Trenutačna cijena i dalje ostaje najveća prepreka. Izvješće procjenjuje troškove izgradnje Hyperloopa na 20–36 milijuna eura po kilometru. Izgradnja sveobuhvatne mreže preko Europe zahtijevala bi ulaganja u visini stotine milijardi eura. Čak i srednjoročna temeljna mreža koja se fokusira na osam zemalja, uključujući Benelux, Francusku i Njemačku — protežući se na 6.207 kilometara — zahtijevala bi ulaganje od 227 milijardi eura. Iako se očekuje da će troškovi rada na dugi rok biti niži u odnosu na one kod konvencionalnih željeznica (zahvaljujući smanjenom habanju i manjim potrebama za održavanjem kod tehnologije magnetske levitacije), a godišnji prihod može doseći 61 milijardu eura na temelju procjene cijene karte od 0,20 eura po kilometru, produženo razdoblje povrata ulaganja i dalje čini političare opreznim.
Kako bi unaprijedili tehnologiju, EU je iskoristila mehanizme poput „Zajedničkog poduzetništva europske željeznice“ i „Hyper4Rail“ kako bi promovirala standardizaciju i interoperabilnost, sprječavajući preranu fragmentaciju različitih korporativnih tehnoloških pristupa. Studija preporučuje usvajanje partnerstava između javnog i privatnog sektora (PPP) radi dijeljenja rizika i privlačenja privatnog kapitala, ističući da okvirni propisi moraju biti „dovoljno fleksibilni da omoguće eksperimentiranje, ali dovoljno jasni da pružaju smjernice“, ostavljajući prostor za tehnološku iteraciju.
Što se tiče vremenskog okvira, očekivanja EU-a ostaju realistična: velikomjerna implementacija je u kratkoročnom razdoblju nevjerojatna, a najraniji demonstracijski sustavi potencijalno bi mogli biti u pogonu između 2035. i 2040. godine. Potpuno transnacionalna Hyperloop mreža, prema optimističnim procjenama, možda neće postojati sve do razdoblja 2060.–2090. Do tada hibridna rješenja, poput tehnologije „MagRail“ koju je razvila poljska tvrtka Nevomo, mogla bi poslužiti kao prijelazni pristup — integrirajući elemente inovacija Hyperloopa u postojeće željezničke mreže i korak po korak napredujući prema transportu ultra-visoke brzine.
Za Europu, Hyperloop predstavlja ne samo revoluciju u prijevozu, već i stratešku inicijativu za postizanje „mobilnosti neutralne prema emisijama ugljičnog dioksida“ i jačanje regionalne kohezije. Iako je put ispred dug, s napredovanjem demonstracijskih testova i razvojem okvira politike, ova „trka za brzinom u vakuumskim cijevima“ postupno se pomiče od daleke vizije prema stvarnosti.